Dok nisam omirisao Zagorje, pogrešno sam mislio da su Krapinske Toplice nešto kao predgrađe zagorske prijestolnice Krapine. Ipak, 20 minuta vožnje, status općine i još štošta više naginju pitanju je li moglo bez pridjeva Krapinske i je li udolina u kojoj se skutrilo mjesto uopće imala ime kad je Jakov Badl 1857. godine kupio toplice i okolno zemljište s namjerom da tu napravi lječilište.

Inače je nekad okolina Krapinskih Toplica bila poznata po brojnim kurijama, kako su nazivali zgrade, uglavnom vlasništvo ovdašnjih plemenitaša, poprilično manje od dvoraca, a neusporedivo veće i uređenije od prostih zagorskih kuća. Danas ih je više u sjećanjima nego u stvarnosti: neke su, jer je procijenjeno da su neobnovljive, odavno srušene, neke čekaju samo pečat na takvu već izvjesnu sudbinu, jedne su umjesto originala opstale – ako se u arhitekturi može upotrijebiti taj termin – kao neka vrsta faksimila, a tek mali broj se još uvijek drži stameno i gordo.

Da se, međutim, između prošlosti i sadašnjosti, maštom oplemenjenih legendi i 21. stoljeća, ponekad može staviti znak jednakosti, pokazao je i dokazao poduzetnik Mijo Habulinec: primičeš se Krapinskim Toplicama i iz auta na jednom brežuljku ugledaš dvorac nalik onim iz dječje mašte, stripova i crtanih filmova. Po arhitektonskom stilu vidiš da nije nikakva stara gradnja, ali jest, dok mu barem trećina od ukupno 33 tornja strši iz vršica crnogorice, nalik priviđenju – na tren se zapitaš da negdje nisi krivo skrenuo pa sad, umjesto prema Krapinskim Toplicama, ulaziš pravo u bajku. Selo se zove Jurjevec, a dvorac „Empirej“. Sagrađen je prije 20 godina, a ima, čut ću kasnije, iako iznenadnih osmanskih provala i upada nema još od početka 17. stoljeća, i tajni podzemni prolaz s izlazom u šumi.

Još jednu zanimljivu noviju ili obnovljenu građevinu – iako joj dolazim u dvorište, ne primjećujem nikakav natpis s nazivom, a ni živa roba – vidim s druge strane ceste; nešto kao moderna kurija sa šiljastim lijevim dijelom krova umjesto kule.

M.J. | Bljesak.info / Dvorac „Empirej“

Pet minuta kasnije preda mnom su Krapinske Toplice. Kako su se, već rekoh, stisnule u uzanoj udolini, a želio bih ih, za orijentaciju, imati na dlanu, popet ću se na brdo, i to ne na bilo koje već na jedno posebno. Zove se Zašat i nije posebno samo zbog pogleda, a ni zbog brojnih odreda simpatičnih kl(ij)eti, ušuškanih u šumarke, pored kojih se – sve se događa jesenas, u rujnu – sladim grožđanim nektarom, već ponajprije zato što na najistaknutijem dijelu srta stoji nesvakidašnja građevina, mauzolej Jakoba Badla (1803.-1884.), „utemeljitelja lječilišta i začetnika zdravstvenog turizma u Krapinskim Toplicama“, kako piše na tabli od koje počinje šetnica prema mauzoleju.

Rođen 1803. u Rogaškoj Slatini, zapikao je ovdašnja termalna vrela i 54 godine kasnije kupio zemljište iz koga su šikljala pa se, nakon što je „sredio papire“, dao na izgradnju modernog lječilišta. Nije da termalna vrela nisu poslužila i dotad, arheolozi su pronašli dokaze da su se i stari Rimljani banjali u njima, a i prije Badlova dolaska Toplice su imale liječnika, nekog dr. Leopolda Tanzera. Pravi biznis započeo je, međutim, tek Badlovom sveobuhvatnom akcijom, posebno kad je dovršena prva zgrada lječilišta s čak 75 kreveta.

Ono što je stvorio želio je gledati i u smrti (umro je 1884.) pa je za vječni počinak izabrao Zašat. Mauzolej je nalik kapeli, a neznani arhitekt doista je pomno osmislio baš svaki detalj. U dnu se, iznad bogato izvedene cvjetne aplike, potpisao i izvođač radova, izvjesni Josef Lerber. Unutra skroman grob s križem na uzglavnom dijelu i to je to. Sve za peticu, samo što siroti Jakob svoje djelo i svoju čaršiju ipak ne vidi baš najbolje – šuma izrasla, zaklonila mu pogled, a niko da se sjeti da je malkice skreše i steše i obraduje ga.

Da može ustati iz mrtvih, mogao bi naći mjesto s koga se vidi čitav gradić. Ja sam, srećom ili nesrećom, još uvijek živ pa uskoro imam ono zbog čega dođoh, Krapinske Toplice na dlanu. Nije da nije moglo i bez toga, mjestašce s oko 1300 žitelja lako se „svlada“ i bez ptičje perspektive, ali ovako je ipak i ljepše i bolje.

Malo dalje je kapela svete Magdalene, puna upitnika. Službeno je sagrađena 1877., mada ima izvora koji kažu da se to desilo prije 1874., jedni kažu da ju je podigao tadašnji župnik Ivan Rukavina, drugi su uvjereni da su to uradili plemenitaši Ožegovići, po jednima je isti taj Stjepan pl. Ožegović sahranjen u dograđenoj grobnici kapele sa svojom suprugom Ivanom pl. Paszthory, po drugima sâm, a po nekima je bila i – do izgradnje mauzoleja – prvotno počivalište Jakova Badla. Bezbroj pitanja, kao da se sve dešavalo prije ko zna koliko stoljeća, a ne prije 150 godina.

M.J. | Bljesak.info / Lječilište

Od Krapinskih Toplica sam, s iskustvom obilaska mnogih drugih toplica, očekivao više, ponajprije na planu estetskog. Ima, istina, parkova i šetnica, uređeni su, cvijeće se sa svih strana propinje da me zagrli i pomiluje, ali je takvih, parkovskih površina premalo. Bit će da je od Jakova Badla do danas stalno trebalo „dodati ma samo još jednu zgradu“ da bi sve savršeno funkcioniralo pa je u neravnopravnoj utakmici na ograničenom prostoru zelenilo izvuklo deblji kraj, a uobičajene novotarije, potrebne i nepotrebne, od brojnih parkinga i nužde da svi parkiramo auta pred samim ulazom pa do vječitog proširenja ugostiteljske ponude, udarile dodatnu kamatu. Vjerujem da je nekad, osim kurija, bilo i simpa kućica starinskog sloga, ali je sačuvana samo još poneka izvan središta. Kad bi se sa slike gradića „iskružili“ lječilišni i ugostiteljski objekti, slabo bi išta i ostalo.

U drugim banjskim centrima spomenika se nađe na sve strane, ovdje potanko. Vidjeh tek jednu suhonjavu drvenu Zagorku s unukom i jedan od prepoznatljivih simbola gradića, „Nošenje ranjenika“ Antuna Augustinčića. Neko je dobro procijenio da, ako je ovdje lječilište, gdje ćeš boljeg motiva od ranjenika. Ovo je, međutim, samo jedan od 13 primjeraka gotovo istog spomenika postavljenih nakon Drugog svjetskog rata po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji. Nekoliko ih je minirano ili uništeno/oštećeno na druge načine. Augustinčiću je značio više od svih ostalih njegovih uradaka čim ga je postavio i na vlastiti i grob supruge mu Nade, što spomenuh u nedavnom putopisu iz Klanjca. Ko zna kako bi prošao i ovdašnji da se neko nije dosjetio tekstu na postamentu „U spomen žrtava fašizma“ dodati „i Domovinskog rata“, a zvijezdu petokraku zamijeniti hrvatskim grbom. Ne znam je li vuk postao sit, ali su ovce ostale na broju.

Mimo spomenutog, uz poneki detalj poput mostića na rječici Kosteljini, izdvaja se župna crkva Presvetog Trojstva. Župa Toplice se inače prvi put spominje još 1303. godine, a 1676. drvena crkva s dva zvona s grobljem oko nje. Sadašnja je, na istom mjestu, podignuta od 1829. do 1832., a do dandanas su sačuvana originalna vrata iz vremena gradnje te dvadesetak godina mlađi sat u zvoniku. Klasicistički slog, dva ozbiljna sveca u nišama na pročelju, krstionica s teško čitljivim natpisom u predvorju i puno raskošnih oltara koje, nažalost, kao i ostalo u ponutrici, mogu vidjeti samo kroz staklenu stjenku.

M.J. | Bljesak.info / „Nošenje ranjenika“

Rijetko spomenem župni stan, ali ovdašnji moram, jer je jedna od najljepših malih zgrada u gradiću, a znamenit je i po tome što su baš u njemu dogodio jedan povijesni susret: godina je 1893., sastali su se glavni ondašnji hrvatski političar, predsjednik Hrvatske stranke prava Ante Starčević, i glavni hrvatski biskup, Josip Juras Strossmayer, a odluka povijesna, ujedinjenje oporbe protiv mađarona i grofa Khuena Héderváryja.

Vidjeh, dolazeći, još nekih kapela i crkvica, ali nisam zastao ni kod jedne. Nije da ne bih, ali sam u Krapinskim Toplicama ne samo zbog putopisa nego, još više – zbog kupanja! Mislim, svaka čast zdravstvenom segmentu, vodi toploj 41 stupanj Celzija; zna se za povoljan učinak na neurološke, krvožilne, reumatske, internističke i druge probleme, ne jednom sam od ljudi koji su ovdje boravili čuo izrazito pozitivna iskustva, ali to ću ako mi kad štogod takvo zgodi. Zasad, ako izuzmem povremenu dušobolju, nemam – da čuknem vo drvo – problema sa zdravljem.

Dakle, „Aquae vivae“, kako su toplice nazivali i Rimljani. Već ispred ulaza jasno je da onaj ko želi vidjeti kako izgledaju terme na Zapadu ne mora ići dalje odavde, a kad se zakorači unutra, takav dojam je još jači. Na recepciji mi daju dozvolu da slobodno fotografiram, mada će mi pola sata kasnije jedan gospodin s duplo mlađom pratiljom diskretno preporučiti „da slikam svoju gospodičnu i da na bazenima i nisu baš svi za slikanja“.

Bazene, što otvorene, što zatvorene, brojim pa u neko doba odustajem, ima ih da se okupa čitavo Zagorje, sa svim onim trampolinima, toboganima, podvodnim i nadvodnim masažerima i ostalim. Gotovo kao na moru je, samo što je voda toplija, temperatura zraka taman, nema vjetra, tabane ne bode pijesak, a nema ni oštrog kamenja ili, nedajbože, meduza i ježeva. Sve savršeno uredno, ležaljke i suncobrani raspoređeni njemački precizno, jednom riječju, sve funkcionira besprijekorno.

M.J. | Bljesak.info / Pa opet jednom doći…

Vani, s ruba glavnog bazena, vidim još nekoliko izgleda bivših, praznih bazena, valjda iz vremena prije nego su stvari posložene ovako savršeno. U neko doba shvaćam, kao i mnogi drugi što su se danas ovdje zatekli, da jedan par – makar ne bih vjerovao da mi je ko pričao – u bazenu, uza sami rub, vodi ljubav! Polako, opušteno, ionako su do pasa u vodi i očito uživaju biti viđeni u svom „poslu“. Mlada će na kraju čak i par puta zaroniti kako bi sve bilo efektno dovršeno. Jedni se zgledaju, drugi tiho komentiraju, treći se smiju, četvrti otkreću sa zgražanjem.

Naravno da ostavljam foto-aparate u torbu, neka ljudi uživaju; otkunjat ću, pustiti da mi kroz glavu prolete sve današnje slike, memorirati ih pa opet jednom doći u „Aquae vivae“ i Krapinske Toplice.